Područje opčine Doljna Pulja je sa svojimi nježnimi brižuljki i oraćom zemljom bez kamenja vrlo sposobno za seljačtvo. Tako se i ne pravamo čudit, da človik prethistorične dobe ovdje iskao i našsao mjesta za naseljivanje.
U Gradišću se more posvidočit pretpovijesni človik jur oko 5 000 ljet pred Kristušem. Da su ovi ljudi i na području naše opčine živili, ugodalo se je posvidočit istraživanjem i iskopavanji ekonomskoga savjetnika Polatscheka, vrtljara iz Sridnje Pulje. Njgovomu neumorljivomu trudu, njegovoj velikoj ljubavi prema arheologiji zahvaljujemo sadašnje znanje o "našem" pretčloviku.
Zviranjki vode na obronki brižuljkov bila su mjesta, kim su naseljeniki davali prednost pri izgradnji svojih jednostavnih ilovačkih kućic. Človik je pravao vodu za svoj život, i tako je iskao uprav ta mjesta. Ovi zviranjki su i sada još aktivni, ili oni su presušeni i samo mokra mijesta na drugačije suhoj oraćoj zemlji pokazuju na njihovu bivšu egzistenciju. Ravno u okolici ovakovih mjestov najdu se ostatki onih ljudi, i to su keramični kusići, kameno, brunčano i željezno orudje, ilovača za gradnju kućic, drveni ugljen i šljaka od željeza. Dolnja Pulja valja kao jedno od najbogatijih nalazišćev u gornjojpuljanskom kotaru. Skoro svi u Gradišču živeči narodi moru se dokazat na području naše opčine.
More se samo sluti, da su u Staroj kamenoj dobi (već od 10 000 ljet pred Kristušem) ter u Sridnjoj kamenoj dobi (med 10 000 i 5 000 ljet pred Kristušem) ovdje živili ljudi. Ova nomadska plemena (Nomade zovemo plemena, ka sa svojim blagom putuju od pašišća do pašišća) nisu mogli učenjaki ustanovit dosada nigdir u cijelom Gradišću. Njihove slijede su ali našli u svi susjedni savezni zemlja, a i u Madjaskoj. Tako se more konačno zaklučit, da su oni i kod nas pasli svoje male uboge čredice.
Od 5 000 ljet pred Kristušem, u Mladoj kamenoj dobi, ima bogato dokazov od onih narodov, ki su ovdje živili. Prvi narod, ki je svoje slijede ovdje ostavio, bili su takozvani Trakastokeramičari. Ov indogermanski narod živio je jur od plodov poljodjelstva, dokle su stariji narodi bili lovci i pastiri. Ov narod živio je oko 1 000 ljet dugo na našem tlu. Ovi nastanjeni poljodjelci bili su prvi naseljeniki, ki su poznali lončarstvo, tkanje i brusenje kamenja. Oni su napravljali svoje primitivne lonce, ke su linijami okrasili, tkali svoju grubnu pratež i izdjelivali svoje jednostavno kameno oružje i orudje, ko su pravali za obdjelivanje zemlje, za lov i u domaćinstvu. Iz ove periode našli su se mnogi nalaski.
Slijedeću Brončanu dob moremo ustanovit u nje starijoj fazi samo slabo, zato bogatije uspjehe dala su iskopanja iz ranije faze oko 1 000 pred Kristušem. Osebito je jako bogato bilo nalazišće, ko su našli, kad je operni pjevač Mate Krizmanich dao iskopat veću grabu blizu ceste prema Gornjoj Pulji. Iz kulturnoga sloja u 1,20 do 1,80 m dibine, ada pod današnjim zrcalom podzemne vode, dovukao je bager uz mnogobrojne kusiće čriplja i jedan brončani nož ter kamenoga orudja.
Vrhunac ogromne industrije željeza stvorili su Kelti, ki su oko 400 pred Kristušem naše područje, osvojili i je nastanili do ljeta 9 po Kristušu. Nauka imenuje ovu periodu Latene-vrime. Uz Štumski potok, od granice sridnjopuljanskoga do granice mučindrofskoga hatara, ležu na našem pdručju orijaške količine šljake iz ove dobe. Kade je ali šljake, ondje se je moralo na svaki način načinjat željezo. Falila je još zadnja potrvda; peći za taljenje željeza. Ova tehnika taljenja, ku su ovdje našli, se je izgubila, i nju nisu pri nijedni iskopavanji dosada našli. Zanimliva je činjenica, da peći u Sridnjem vijeku (oko 11. stoljeće po Kristušu) daleko nisu imale ta kvalitet i razvitak keltskih peći.
Pitanje oko rudače još uvijek nije bilo jasno. Bez rudače nima željeza, nima talionice. Polag tadašnje situacije bilo je praktično nemoguće i nevjerovatno, da bi bili oni ljudi mogli doprimit rudaču iz dalje ležećih krajev.
Po dugoljetnom iskanju prepoznao je gospodin Polatschek ravno ove "Pinge" kao rudnike željeza onih starih naseljenikov. Daljnja preiskanja potvrdila su njegovu teoriju. U Cerju je najprvo našao u Pinga i njihovoj okolici rudaču željeza. Po daljnjem iskanju na cijeloj liniji do Rajnofa našli su uvijek isto. Ova rudača, ku su kod nas dobivali, je limonit. Dokle je na priliku štajerska rudača sadržana u kompaktni skalina, leži kod nas ona u kusi, ki moru bit veliki kot človičja šaka ili lagvić od piva, zaklonjena u ilovaču ili glinu. Kako je ona nastala to još nije točno objašnjeno.
U ljetu 9 po Kristušu zauzeli su Rimljani našu zemlju. Naše područje postalo je dio provincije Panonije. Proizvod željeza je nešto popustio u dobi Rimljanov i je u ljeti oko 275 po Kristušu potpuno prestao. Početak seobe narodov - u prvom redu Markomani - silovali su Rimljane na povučenje. Oni su već prije, kako spomenuto, trgovali s ovdje naseljenimi Kelti. Tako im je bila poznata proizvodnja željeza. Stoprv oni su počeli, našu zemlju sistematično kolonializirat. Oni su gradili ceste, od kih su mnoge pronajdene. Videće dokaz njihove nazočnosti na našem hataru je jedna vila, čije fundamente su iskopali u onom jur već puta spomenutom Cerju. Našli su ondje i čriplja ter tri rimljanske novčiće.
Drugu dobu cvatenja doživila je produkcija željeza u našem kraju pod arpadskim stanovničtvom, ko je počelo u 11. stoljeću s kopanjem i taljenejem željeza i je nastavilo djelo još u 14. stolječu. Ova nam već ne tako daleka doba je potvrdjena mnogimi nalaski. Primitivna tehnika napravljenja željeza ali već nije odgovarala, i konačno je svršila u Sridnjem vijeku nekada cvatuća kita gospodarstva na našem tlu.
Mnogo je doprinesla Dolnja Pulja nauki, mnogo se mora još istražit, da dobijemo jasnoću o ljudi, ki su nekada naseljivali naše tlo.
Izvor: CSENAR A., 750 ljet Dolnja Pulja